Izuj-se-i-uđi
Na mladima svijet ostaje?
Zašto roditelji od svoje skoro odrasle djece prave retarde i invalide?
Ne bi li trebali biti sretni što su im djeca zdrava i mogu se koristiti rukama i nogama?
Ne mogu shvatiti roditelje koji 18-godišnjim mladim ljudima prave doručke, ručke i večere, ne daju ima da rade i zarade svoj novac kao sva ostala mladež na ovom svijetu, mažu ih kremicama kad se ozljede, ne puštaju ih dalje od trgovine, spremaju im sobe i vječito ih brane kako oni ne piju alkohol i ne puše...
Mladi su nesposobni.
Nesposobni za živjeti, kamol raditi i napredovati. A sve zahvaljujući njihovim roditeljima koji ih uporno drže pod staklenim zvonom.
Toliko je primjera oko mene, da više ne znam kako izgleda normalni tinejđer!
Generacije debila su oko nas i sve više dolaze. Fejsovi, duckfejsovi, awić mravić, sex sa 13, valjanje po vani u hrpi govana.. ta ista djeca koje njihovi roditelji drže za svece.
Face u društvu, a kod kuće im mamice pokazuju kako napraviti sendvić i mažu im hemeroide.
Pa nemoj me j***t!
Hvala ti mama što nikad nisi letala za mnom, čak niti onda kad si trebala. Hvala ti što si me tako naučila da se brinem o sebi i budem samostalna. Onda nisam shvaćala, sad itekako shvaćam. To si radila za moje dobro. Da ne p(ostanem) invalid pokraj zdravih ruku i nogu, mozga i sveg ostalog!
A za ovaj svijet na kome će ostati i kakav će postati, ne znam. Sreća pa doživjeti neću.
Laži me.
Bol mu razdire grudi, leđa mu otpadaju.
Vrućina, nepodnošljiva vrućina.
Crni se sve..nema ničeg više..
Srce polagano kuca.
Tik- tak. tik- tak.. tik...
Staje.
Tišina.
Najgora smrt.
Nema veće boli! Nema!
Zabij mu tisuće najoštrijih oštrica u srce, reži mu glavu tupom stranom noža..
ali nemoj čovjeku reći istinu u lice.
Pišeš blog, to svi pišu. Što ne probaš s pisanjem, možda imaš talenta?
Završi školu, upiši ono što se traži. Nemoj upisati ono što ti kažu, upiši ono što želiš.
Upiši fax da bi bolje živio. Ma ni ne moraš upisati fax, ionako ćeš biti na birou.
Nađi dečka pa šta ćeš sama tako mlada, lijepa. Ma šta će ti dečko uživaj u životu, mlada si i lijepa.
Što se ne udaš, sve tvoje vršnjakinje su već udane? Ma šta ćeš se udavati, tko se još udaje.
Rodi dijete sad dok si mlada, tko zna hoćeš moći kasnije. Ma šta će ti sad dijete, ima vremena za to, putuj, luduj.
Kako se to oblačiš, nije li te sramota? Obuci se kako se osjećaš, to je tvoja stvar.
Budi iskrena i reci ljudima istinu u facu. Nemoj tako govoriti ljudima u facu, bezobrazno je.
Izađi van, što si stalno za kompjuterom. Nikad te nema doma, stalno visiš vani.
Zašto ideš sama na kavu ponekad, zar si toliko jadna? Što ne odeš ponekad sama na kavu, zašto uvijek nekog zoveš.
Kakvu to glazbu slušaš, sotoniste?! Bolje slušat bilo šta nego Rozge.
Što ne smršaviš, debela si. Zašto mršaviš, da li si bolesna?
Zašt nosiš te vruće hlačice, izgledaš ko drolja. Što ne obučeš nešto kraće, ljeto je, skuhat ćeš se.
Piješ alkohol, sramota! Što ne popiješ malo vina, neće ti ništa biti?
ŽIVITE SVOJ ŽIVOT ONAKO KAKO VI ŽELITE !.
Osjećaji.
( Stariji sastavak 2 )
Koliko god puta da sam pomislila, a vjerujem da smo svi, " baš bi super bilo da sam bezosjećajna, da sam kuja, koliko bi mi lakše bilo. "
Isto toliko puta sam odmah nakon toga pomislila " Ali, onda ne bih doživjela one lijepe osjećaje, one divne stvari u životu. "
Osjećaji, pa kakvi bili, čine nas živima.
Koji put nas dovedu do ruba i ponora, bace nas na koljena, koji put nas učine najsretnijima na svijetu.
Dio su nas, dio od kojeg ne možemo pobjeći.
Volim svoje osjećaje, kakvi god bili i volim ih prenjeti na papir..u ovom slučaju virtualno. Volim ih opisati riječima, iako se često riječima opisati ne mogu.
Volim ih vidjeti u obliku slova, riječi, rečenice, jer mi se tako čine živima, " vidljivima ".
Ne bježite od svojih osjećaja.. zagrlite ih i pomirite se s njima.. Pokažite ih onima koji to zavrijeđuju.
Stavite ih na papir, postupajte njima nježno i prihvatite ih onakvima kakvi jesu.. Neće uvijek biti loši..neće ni uvijek biti dobri.. ali kakvi god bili, vrijede puno, čine nas osobama, oblikuju nas.
Također ne bježite od loših osjećaja, ne činite si to, shvatite da će proći..
Sve prođe.
Slobodna.
( stariji sastavak )
Nedavno me jedan događaj u mom životu potakao na razmišljanje i shvaćanje jedne bitne činjenice o životu.
Mi, ljudi, sami smo sebi najveći neprijatelji. Sami sebe sputavamo, zarobljavamo, činimo si loše.
I ne, nema toga što ne možemo. Nismo ni svjesni koliko smo zapravo jaki i koliko mogu biti jaka naša razmišljanja i djelovanja, kolika čuda mi možemo napraviti od sebe i svog života, to je nešto neopisivo.
Kada bi svi postali svjesni toga, gdje bi nam kraj bio? Nebo bi nam bilo granica!
Vjerujem, zapravo, znam.. da se u tom određenom trenutku nešto promjenilo u meni. Kao u filmovima, one scene kad jednostavno shvatiš nešto, nešto puno dublje i kad postaneš još jača i hrabrija osoba..
Borba je bit života. Borba. I to borba protiv samog sebe.
Najteža i najveća i jedina koja nas može osloboditi..
Osjećam se slobodnijom nego ikad, kao da su svi oni okovi koji su me držali cijeli moj život i koji su mi nametali neke granice i norme, popustili pod jačinom tolike pozitivne energije i pukli!
Nema ne mogu.. nema neću..
Želim živjeti i idem živjeti. I nitko ne kaže da će biti lako, nitko ne kaže da neću pasti, još bolje ako padnem, jer onda kad se dignem, ne da ću biti jaka nego ću biti 100 puta jača od onog što sam bila na početku.
Sami smo sebi zapreke, sami svoj mozak trujemo i dopuštamo mu da ga drugi truju, imamo moć da vladamo sami sobom i dalje dopuštamo da to rade drugi, žalosno.
Ljudi su previše zatrovani i uspavani. Kad bi samo spoznali što sve mogu! Što sve zapravo možemo!
Možemo.
Pitanje je da li želimo?
Koliko zapravo želimo?
Neka joj netko da hamburger!
Dosta mi je! Jebe mi se tko će se naljutiti, tko ne. Sad me stvarno već živcira ženska iskompleksiranost. Živciraju me komentari žena na druge žene kako su štapići, kosturi, " Daj pojedi hamburger " i ostali debilizmi.
Znamo svi dobro da bi dale sve da budete kao taj " štapić ", da, pod navodnicima, jer te cure koje vi nazivate štapićima su jebozovne i odlično izgledaju. I one to znaju, zašto bi se debljale i bile kitovi zbog vaših nesigurnosti?
Pa smršavite! Znate ono kad se počnete više kretati, fizičke aktivnosti? Ne trpanje sveg smeća ovog svijeta u sebe i lizanje prstiju dok se s ekrana smiješi jebozovna crnka ili crvenokosa, na koju ste toliko gnjevni.
Naravno da ne znate, da znate ne bi tako komentirale! Ili nemojte smršaviti, budite debele, ali ne serite po drugima onda.
Ili još su mi žešće situacije kad kompleksašica komentira sexy mršavicu razgolićenu curu u gradu " gle kako se ova obukla, užas, maškara, drolja, booože.. " Kog boli kurac kako se obukla? Ne bode tebe njena obleka, nego njeno tijelo, nisam ja veslo sisala srećo.
Da obuče vreću za smeće, šta me briga! Zašto ste tako površne, ljigave i odvratno isfrustrirane jer ne možete biti vi takve?
Šta vam je toliko stalo do tuđih mišljenja i pogleda?
Đizs.
Znači ako nemaš kila viška, utegnuta si i zadovoljna svojim tijelom- onda si anoreksičarka, štapić, NEžena, biće s druge galaksije koje će umrt za 2 tjedna, kamen koji više zaslužuje život od tebe i slično.
Samo da znate odvratne ste.
Samo da znate, te žene su predivne i brinu o svom tijelu, za razliku od vas kaučeva.
Samo da znate, možda je neka od njih i stvarno bolesna, ali je odvratno komentirati to na takav naćin. I samo da onako u svojim glupim glavama čujete činjenice koje vam očito nitko nije rekao : Postoje ljudi, u ovom slučaju žene, koje jedu više nego vi i ja zajedno, a ne debljaju se.. Postoje ultrabrzi metabolizmi, geni, jake želučane kiseline i hrpa drugih stvari zašto su mršave.
A kod vas postoji samo : ljubomora, zavist, nezadovoljstvo, nesigurnost i kompleksi.
Svakodnevno čitam takve komentare, svakodnevno ih slušam i više ne mogu vjerovat, zar od svih žena u mojoj okolini i na netu postoji samo 10% sretnih zadovoljnih žena?! One koje druge komentiraju : Prekrasna, lijepa, lijepo tijelo..
Nije li to žalosno?
I onda se čude što ih muški neće i što su im veze u bananama, helou?! Tko bi htio živjeti s ogorčenom ljubomornom vješticom koja sve što zna je srat po drugima i nonstop nešto premetat po ustima?
Ne kažem da svi moraju biti skinny.. i trebamo biti svi svakakvih oblika.. ali čemu vrijeđanje?! Nije u redu niti negativno komentiranje debelih osoba, pa opet koliko primjetih to je debelo u manjini. Šta sad ona voli papat, debela je i kog briga. Nitko ne troši energiju niti riječi da bi srao po njoj. Ali, kad je neka mršavica u pitanju, odmah panika. Pojedi hamburger.
I ja sam jedna od tih koja je cijeli svoj život bila skinny. I sad sam, ali sam dobila nešto mase i najljepša sam si sad. Vježbam pomalo da se utegnem i to je to. Nemam viška i sretna sama, pojedem hamburgera više od svih vas zajedno.
Neka pati kome smeta, šta da vam više kažem!
Svaki početak je težak?
I sad si ja tako ležim u krevetu već 5.dan, temperatura je prošla ( a bila je krvava bome ) sad je ostala samo iritantna grlobolja i hrpa dosade.
Da vidim što bih mogla raditi...
I padne mi na pamet počet pisat blog. Imala sam ga davno, dok sam bila klinka i pravo da kažem ni ne sjećam se ničeg u vezi njega. Znam samo da je bilo glupo. Što pametno možeš pisati kad imaš 11/12/13 god?
I onda si razmišljam kako da počnem.. Hm.. pa jednostavno, onako kako mi padne na pamet. Prvo da odmah razjasnim neke stvari. Ajmo redom.
Znam da će biti hrpa gramatičkih grešaka- ali, frankly my dear I don't give a damn. Pišem ovo prvenstveno zbog sebe, jer volim pisati, volim svoje osjećaje prenjeti na papir (u ovom slučaju komp ) jer mi se nekako čine stvarnijima, opipljivima. A mi ljudi smo takvi, ako ne vidimo svojim očima- ne vjerujemo.
Nisam ekspert u pisanju niti to pokušavam biti. Ne želim biti poznata spisateljica i da mi se ljudi klanjaju zbog nekih tamo slova. Ako kupiš fotić i počneš slikat, to ne znači da si fotograf.
A ako tu i zaluta neka duša i pročita ovo sve, neka se osjeća dobrodošlom :)
Dakle kao što rekoh pisati ću ono što mi je na umu, što osjećam. Ubaciti ću i pokoje sastavčiće što sam prije napisala.
I ne, nije svaki početak težak. Samo je drugačije od onog na što smo navikli. A drugačije ne znači nužno i teže, lošije..
Zar ne?
